Mislio sam da ovaj tekst nastavim tako što bih krenuo od samog početka navijanja u Srbiji ili ti tadašnjoj Jugoslaviji, ali onda sam pomislio da bi to u stvari bilo opširno i izbegavanje same srži cele priče, izbegavanje samog problema. Pisao bih opet o nastanku grupa, čuvenim akcijama koje se godinama prepričavaju i sličnim stvarima koje gotovo svi već znamo. Poenta celog ovog teksta treba da bude neka vrsta "edukacije", mada to malo pregrubo zvuči, ko sam ja da nekog edukujem? Zato samo iznosim svoje mišljenje pa ko voli da čita nek izvoli...
Sećam se do je još samo par godina unazad situacija bila totalno drukčija. Smisao postojanja grupa je bio da se pruži podrška svom klubu, da se promoviše svoja "firma", grad, svoji stavovi i da se ponizi druga navijačka grupa kako na tribinama tako i na ulici. Sva sredstva su bila dozvoljena ali se nije dešavalo, ili barem jako jako retko, da se koriste noževi a gotovo nikako pištolji. Sećam se samo priča i koliko su hvaljene pojedine ekipe koje su se suprostavljale "velikima" u akcijama. Ekipe koju su u pet puta manjem broju stajale na mestu i branile čast,koje se nisu ustručavale da osvoje tuđe. Najveće poniženje za neku ekipu bilo je uzeti im zastavu, to je najviše bolelo! Nema tih batina koje tako bole. Mi smo pravili planove prvenstveno na takav način. Išli smo sa namerom da ih ponizimo, da pokažemo da smo iznad njih a nikako sa namerom da nekog osakatimo ili ne daj Bože ubijemo. Plan je bio uzeti trofej a to nije bio ljudski život, to je bila zastava.
Da se odmah razumemo, može i gore od ovoga nego što je danas, ali i ovo je dovoljno strašno. I ovo ludilo treba zaustaviti. I nije ovo problem samo u Srbiji, kakav se utisak odaje u javnosti, nismo mi ovo izmislili ali mi je krivo što smo to "poprimili".
Sećate se priče o dečku koji je u tuči legao preko zastave? Pokušavalo ih je par da ga tuku, da mu na sve načine otmu zastavu, nisu uspeli! Grupe učesnice neću ni da imenujem. E to su ljudi muda, to je hrabrost, ljubav prema grupi i klubu. Tu se stiče ugled i obraz. Zastava je iznad svega!!! Rezultat je bio da je dobio batina ali je sačuvao zastavu. Batine su najmanji problem, dođu i prođu ali taj dečko danas živi!!! Sačuvao je i ime svoje grupe a protivnička ekipa je prva javno rekla "Svaka čast dečku, nismo mogli da je uzmemo"!!! I zamislite, tog dečka nisu izboli, niti su ga ubili. Pokušali su da uzmu zastavu, nisu uspeli i to je to. Fair play!!! Danas, mislim da bi u najboljem scenariju prošao sa lakšim ubodnim ranama, daj Bože da grešim!!! Vidite li poentu?
Od 1999. godine počinje ono najgore što može da se desi u životu, ne samo navijačkom, u bilo čijem životu. Počeli smo da gubimo drugove, prijatelje, braću... Prvu navijačku žrtvu videli smo na večitom derbiju kada je poginuo sedamnaestogodišnji Aca Radović. Poginuo je na severnoj tribini, među svojim drugarima na jeziv način. Ispaljena raketa sa suprotne tribine zabola mu se u vrat. Smrću ovog dečka "ugašeni" su i mnogi životi oko njega, životi njegove porodice, njegovih drugara, njegovih devojaka... Molili smo Boga da se ovakve stvari više ne dešavaju ali na žalost ovo je bio samo početak. Ugašeno je još mnogo mladih života...
Nastavilo se ubistvom navijača Partizana.Osamnaestogodišnji Mirko Radovanović preminuo je od uboda nožem 2005. godine u tuči oko šala. Takođe 2005. godine, u vozu dok je išao na gostovanje svog kluba, ubijen je navijač Voždovca, Bojan Majić, koji je tada imao 29 godina.Takođe nožem. Samo dva meseca posle,na smrt je izboden Radovan Milošević, navijač Partizana, koji je imao samo 17 godina. Golub Balević, navijač Bežanije, zadobio je smrtne ubodne rane posle utakmice sa Čukaričkim. Imao je 18 godina. 2006.godine život je izgubio i Petar Sedlak,navijač Partizana koji je imao 23 godine. Uboden je nožem u leđa!!! Tri meseca posle život je izgubio i partizanovac Aleksandar Panić (24) u zakazanoj tuči navijača Crvene zvezde i Partizana. Takođe od rana nanetih nožem. U tuči 2007. godine na smrt je petučen Dušan Penić, navijač Crvene zvezde, a u 2008. godini dogodilo se i prvo ubistvo vatrenim oružjem. Iz pištolja je ubijen navijač Vojvodine, Dejan Dimitrijević koji je imao 27 godina. Navijač Tuluza, fancuz Bris Taton, preminuo je posle tuče sa navijačima Partizana 2009. godine.
Ovo su imena momaka koji su izgubili svoje živote na tribinama i van njih samo zato što su navijači i samo zato što vole svoj klub. Neka im je laka crna zemlja!
Pomenuo sam samo dešavanja sa tragičnim ishodima, jer kad bih pisao o svim ranjenima, izbodenima nikada ovome ne bi bilo kraja. Da li vas hvata neka jeza? Da li vam ovo deluje zabrinjavajuće? Ako vam ovo ne predstavlja neki problem, verujem da nema takvih, onda samo sebe zamislite u situaciji da su neki od ovih imena vaši drugari, braća, rođaci... E sad već drukčije razmišljate, zar ne? Ovome se mora stati na kraj, što pre. Neka Bris Taton bude i poslednja navijačka žrtva u našoj Srbiji.
Svaki navijač u svojoj "karijeri" mora da prođe makar kroz jednu tuču, makar da dobije jednom batine da ih makar jednom "udeli". Svi mi smo to prošli... Ipak, nekada je postojalo nešto što smo mi zvali "navijački kodeks", nepisano pravilo koje su svi gotovo znali. Nesvesno ili svesno u nekim situacijam znaš gde je granica, dokle se može ići. Nije isto nekom podeliti par šamara ili ubosti ga nožem!!! Nikako nije isto ljudi!!! Nisu se dirali slabiji, oni koji su zalutali oni koji nemaju svoju grupu niti veze sa navijačima. Nije bio cilj napasti simpatizera, samo zato što nosi dres. Cilj je bio napasti neku grupu, koja ima svoje ime, koja je ekipa. Nije se "iživljavalo" na onima koji leže na zemlji, ostavljali su se jer su već dovoljno dobili čim leže dole, zar ne? I ono možda i najbitnije, nije se poziralo i akcijalo zbog interneta, akcije su se prepričavale a ekipe su se posle prozivale parolama. Danas mnogo grupa pozira zbog pokazivanja na fejsbuku ili navijačkim sajtovima i forumima. Slikaju se sa noževima, pištoljima da bi čovek stekao utisak da sa njima nema šale.Verovatno da i nema ali mislim da je to totalno nepotrebno !!!
Biti navijač znači voditi takav život. To nije samo vikend, život navijača je 24 sata dnevno - 7 dana u nedelji. Nije navijač samo onaj koji ide na utakmice, maše barjakom... Biti navijač nije "kul", biti navijač je živeti jednim stilom života, teško razumljivim mnogim ljudima. Životom koji pored ovih crnih tema ima gomilu svojih prednosti i prelepih trenutaka a o tome ću pisati u sledećim nastavcima ove priče...
7 Response to Gospođo !?! Ja nisam lopov, ja sam NAVIJAČ !!! - 1. deo
Neka im je večna slava! Da se nikad ne zaborave!!!
Dobili smo e-mail sa žalbom da navijač Tuluza, Bris Taton nije ubijen nego da je sam skočio sa ograde posle tuče. Pošto zvamično nije dokazano ko je odgovoran izvinjavamo se svima jer smo ne namernom greškom napisali da je ubijen iako to nije dokazano.
Namera nije bila nikoga da optužimo, svako je nevin dok se ne dokaže suprotno... Nenamerna greška. Ispravljeno je u tekstu da je preminuo nakon tuče ...
Admin
Plan je bio uzeti trofej a to nije bio ljudski život, to je bila zastava.
Znači ja ne mogu da verujem kako brutalna rečenica i tekst. Samo nastavite !!!
Svaka cast za ovaj tekst.
Kompletno, sve je istina.
Ostao sam bez komentara.
Za ovakav stav treba svi
koji i malo kontaju navijacki zivot da se bore.
Neka je vecna slava svim zrtvama navijackih obracuna. I nikada ih ne smemo zaboraviti.
FIRMAS
Nista vise nije isto i nikad nece biti kao sto je bilo ranije ostaje nam samo borba borba i secanje na neko srecnije vreme kada si sa nama bio ti koje ni jedna baklja ni jedna pesma ne mogu nam vratiti.... DEJAN DIMITRIJEVIC LONAC NEK MU JE VECNA SLAVA
U celoj ovoj prici je izostavljen Zoran Vujovic.
Mozda nije poginuo u Tuci sa suparnickim navijacima ali je ipak poginuo okruzen Navijacima i kao navijac Partizan.
Neka mu je vecna Slava.
Nezaboravi nikad Vujovic Zoran 27.1.1988-21.2.2008.
http://en.wikipedia.org/wiki/Zoran_%22Zoki%22_Vujovi%C4%87
Strašno.Ljudi budimo ljudi,ne dozvolimo ni sebi ni drugima da se takav zločin ponovi.
Post a Comment